Onima koji me čuvaju s druge strane realnosti

Cijelog života trudimo se zanemariti činjenicu da će
nas tama jednog dana, uvijek prerano, progutati. Vječnost
se ne uklapa u naše poimanje života, pregolema je, previše
zastrašujuća. Moramo ju srezati, svesti na isječke i to je ono
što svakodnevno činimo čineći milijun malih stvari koje
određuju granice naše stvarnosti. Pritom se oslanjamo na
pet osjetila na način na koji smo se na njih navikli oslanjati.
Ako nešto možemo vidjeti i opipati, onda je to stvarno. I
jest, na ovoj strani života. Ono što ne možemo vidjeti i
opipati, za nas je potpuni misterij. I kao takav, za nas
nikada nije stvaran, ne možemo protumačiti nešto što ne
posjeduje opipljiv oblik.
Smislili smo rituale vezane uz prelazak s jedne na
drugu stranu, obrede koji rođenje i smrt čine uobičajenim
svjetovnim pojavama, znatno lakšim za poimanje. Kad se
rodi dijete, ne pitamo se zašto je ta mala duša došla ovamo
6
ni gdje je bila prije ni zna li što o životu… Majka se poslije
poroda vraća s izleta u nepoznato s djetetom koje je iz
mraka iznijela na svjetlo dana i oboje bivaju oprani i
dotjerani u red, tako da izgledaju kao da nikada nisu bili s
one strane… kao da ona nije upravo izronila iz duboke
tmine gdje život i smrt egzistiraju jedno do drugoga.
A kad netko umre, članovi obitelji suosjećajno pružaju
potporu jedni drugima. Okupiramo um stvarima koje u tim
trenucima valja učiniti — izborom cvijeća za ispraćaj,
pripremom hrane. Razmišljamo o stvarima koje treba
obaviti, potom o stvarima koje treba odložiti ili pokloniti. I
dok nam suze kapaju na papuče, šalicu za kavu ili kućni
ogrtač onoga koji više nije s nama, vapimo za čvrstim,
utješnim stiskom ruke u kojoj vrela krv još uvijek teče u
žilama. Tople ljudske ruke koja može odagnati smrt.
Kako bismo se ikada, makar na tren, mogli doista
suočiti s time što se dogodilo? Kako bismo se ikada mogli
suočiti s činjenicom da je netko jednog trenutka bio tu, a
onda je zauvijek nestao, izgubio se u nepostojanju, a da
pritom ne padnemo na koljena i ne počnemo vrištati od
straha pri pomisli da će se to jednoga dana i nama
dogoditi, da ćemo jednostavno sklopiti oči i nikada ih više
nećemo otvoriti? Kako bismo ikada mogli imati hrabrosti
zagledati se u duboku tamu koja nas čeka i zatim nastaviti
živjeti?
Ako je tama ono što nas čeka.
Jer sada znam da nije.
Dan koji je započeo kao i bilo koji drugi, lišio me svih
zabluda. Tog dana dobila sam uvid u tajnu s one strane
postojanja. Vidjela sam osobu koja je otišla s ovoga svijeta.
Bila je tamo, točno ispred mene. Duša bez tijela. I smiješila
mi se.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*