Možda sam naivna, no unatoč gomili dokaza i znanosti koja tvrdi da sam u krivu

Ulice su bile preplavljene ljudima
sa sunčanim naočalama na nosu i osmjesima na licu.
Izašla sam na šetnju u šarenoj trudničkoj tunici. Bila
sam trudna tek deset tjedana i naravno da je bilo prerano
za trudničku odjeću, no nisam se mogla strpjeti da dođe
vrijeme za to. Usput sam pošla u trgovinu kupiti sardine i
indijske oraščiće, i to samo zato što sam se nastojala
uvjeriti kako žudim za njima. Zapravo, nisam umirala od
želje za nekom bizarnom mješavinom hrane. Sve što sam
željela bilo je da napokon i ja mogu reći kako imam
iznenadnu želju za nečim poput manga u umaku od soje ili
da ne mogu prestati žvakati elastične gumice. Najzad, svi
znaju da trudnice imaju čudne želje.
Trudna.
Napokon sam bila trudna. Čak mi i sada to zvuči
nevjerojatno. Željela sam duboko proživjeti to iskustvo;
svaki mali znak, svaki simptom — jutarnje mučnine,
besane noći, otečene gležnjeve, haljine koje izgledaju
9
poput šatorskih krila. Željela sam se smijati ogromnom
donjem rublju i rješavati šašave testove u magazinima kako
bih saznala hoću li dobiti dječaka ili djevojčicu. Željela sam
listati knjige s dječjim imenima, odabirati pokućstvo za
dječju sobu i diskutirati o prednostima sling marame u
odnosu na druge nosiljke za bebe. Željela sam kupovati
malenu dječju odjeću, rukavice i čarapice. Sve u bijeloj boji
jer prije dvadesetog tjedna trudnoće neću znati nosim li
dječaka ili djevojčicu. Tom i ja gledat ćemo u monitor
ultrazvuka i jedno drugo uvjeravati kako nam beba maše,
kako nas pozdravlja. Zvat ćemo rodbinu i prijatelje kako bi
im rekli da imamo kćer ili sina. Uokvirit ćemo ultrazvučne
snimke i staviti ih na policu iznad kamina. Tom će jednu
ponijeti sa sobom na posao i pokazivati ju medicinskim
sestrama i svojim kolegama liječnicima. Svi će se smiješiti i
govoriti kako se već sada vidi da mu sin ili kći nalikuje.
Naravno da je to glupost; ništa se ne vidi na tim snimcima,
ali ljude vole govoriti stvari poput tih. Lijepo je o tome
govoriti, dolazak djeteta na svijet uvijek je povezan s
mnogo nade, radosti i veselog iščekivanja.
Ipak, više od svega željela sam osjetiti kako se beba
pokreće u mojoj utrobi. Rekli su mi da ću osjetiti nešto
poput mreškanja ili leptirića u trbuhu. Sanjarila sam kako
će mi Tom položiti ruku na trbuh, lica preplavljena
ponosom i nježnošću što ću mu pokloniti sina ili kćer.
Tako dugo, ah, tako sam dugo čeznula za tim. Dok su
druge žene ostajale trudne i šepurile se svojim okruglim
trbusima, ja sam uokolo hodala u uskim trapericama. Iz
dna duše mrzila sam svoju vitku figuru. Željela sam biti
trudna i bucmasta poput okruglice; ima u tome izvjesnog
smirenog dostojanstva.
Očajnički sam željela biti poput tih žena: moje sestre,
10
moje frizerke, mojih znanica i prijateljica. Čak i pogled na
trudnu poštaricu kako se svakog jutra gega niz ulicu i
zatim nespretno sjeda u crveni kombi, doživljavala sam kao
bolan udarac. Barem do trenutka kada mi je rekla da je šef
odlučio premjestiti ju u odjel za razvrstavanje pošte. Tamo
će moći mirno raditi za stolom i promatrati kako joj trbuh
iz dana u dan postaje veći i obliji. Dodala je kako će svratiti
da me pozdravi.
Opsesivno sam proučavala trbuhe žena koje sam
susretala u prolazu, pokušavajući dokučiti jesu li se malo
zaokružili, onako kako to biva u početku, kad je trudnoća
jedva vidljiva. Iz dana u dan terorizirala sam se pitanjem
zašto ja za razliku od ostalih žena ne mogu zatrudnjeti.
Činilo se da svima njima to lako uspijeva.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*