Sve je počelo kad je Sabitha na putu za školu rekla

Svaki dan su pješke išle u školu i iz škole. Katkad su hodale zatvorenih očiju, ili unatrag.
Katkad su, ako su nekoga srele, tiho blebetale na nekom besmislenom jeziku, da unesu
zabunu. Većina dobrih ideja dolazila je od Edith. Jedino čega se Sabitha sjetila bilo je napisati
ime dečka i svoje ime i onda križati sva slova koja se ponavljaju pa izbrojiti preostala. Zatim
taj broj brojiti na prstima govoreći Služba, družba, prošnja, ljubav, brak, dok se tako ne
presudi što bi se moglo dogoditi između tebe i tog dečka. “Debelo pismo”, rekla je Edith. Primjećivala je sve, i sve pamtila, učeći napamet cijele
stranice udžbenika takvom brzinom da je ostalu djecu to plašilo. “Tako si puno toga imala
pisati tati?” rekla je, iznenađena, jer nije to nikako mogla povezati s njom – bar ne s tim da bi
Sabitha, što god htjela reći, stavila to na papir. “Ja sam napisala samo jednu stranicu”, rekla je Sabitha, opipavajući pismo. “A-ha”, rekla je Edith. “A. Ha.”
“Što aha?”
“Sigurno je ona nešto stavila unutra. Johanna.” Završilo je tako da nisu odnijele pismo ravno na poštu, nego su ga sakrile i poslije škole
ga kod Edith otvorile parom. Mogle su takve stvari raditi kod Edith jer je njezina majka cijeli
dan dežurala u postolarskoj radionici.
Dragi gosp. Ken Boudreau,
Htjela sam vam pisati i zahvaliti vam na lijepim stvarima što ste ih o meni rekli u
pismu vašoj kćeri. Ne morate se brinuti da ću otići. Kažete da sam osoba u koju se
možete pouzdati. Tako sam ja to shvatila i koliko ja znam to je istina. Zahvalna sam
vam što ste to rekli jer neki ljudi misle da netko kao ja kojem neznaju tko su im otac i
majka nije pristojan svijet. Pa bi vam htjela reći nešto o sebi. Rođena sam u
Glasgowu, ali majka me morala dati od sebe kad se udala. Odveli su me u dom kad
mi je bilo pet godina. Čekala sam da se vrati, ali nije pa sam se naviknula na dom i
nisu mi bili loši. Kad mi je bilo jedanaest godina, doveli su me u Kanadu u sklopu
Plana posvajanja i živjela sam s Dixonima i kod njih radila u povrtnjaku. U Planu je
bila i škola, ali nisam je prečesto vidjela. Po zimi sam radila u kući za gospođu ali su
me okolnosti natjerale da odem, a kako sam bila velika i jaka za svoju dob, zaposlili
su me u staračkom domu da pazim starce. Posao mi je bio dobar, ali zbog bolje plaće
otišla sam u tvornicu metli. Vlasnik tvornice gospodin Willets imao je staru majku
koja je navraćala da vidi kako ide i ona i ja nekako smo se jedna drugoj svidjele. Od
zraka u tvornici imala sam problema s disanjem pa je ona rekla neka dođem raditi za
nju i otišla sam. Živjela sam kod nje 12 god. na jezeru Mourning Dove gore na
sjeveru. Bile smo samo nas dvije, ali ja sam se brinula za sve i oko kuće i u kući, čak
sam vozila čamac i auto. Naučila sam propisno čitati jer je njoj oslabio vid i voljela je
da joj ja čitam. Umrla je u dobi od 96 godina. Možete reći kakav je to život za mladu
osobu, ali ja sam bila sretna. Svaki smo obrok jele zajedno a posljednju godinu i pol
spavala sam s njom u sobi. Ali kad je umrla obitelj mi je dala tjedan dana da se
spakiram. Ostavila mi je nešto novca i to im valjda nije bilo po volji. Htjela je da si
platim školovanje ali morala bih ići u školu s djecom. I onda kad sam vidjela oglas
koji je gospodin McCauley dao u novine, javila sam se. Trebao mi je posao da
prebolim gospođu Willets. Mislim da sam vam dosta dosađivala sa stvarima iz moje
prošlosti i sigurno će vam biti drago čuti da smo stigli do sadašnjosti. Hvala vam što
imate dobro mišljenje o meni i što ste me vodili u lunapark. Meni nije ni do vrtuljka
ni do vožnje na vlaku smrti ni do hrane ali drago mi je što ste me poveli.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*