Rekao joj je kako se njegova kći udala za avijatičara

Uspeo se stubama do ureda, gdje su ga, rasprostrte na stolu, čekale stare zemljopisne karte
koje je jučer proučavao u pokušaju da točno odredi lokaciju prvog groblja u zemlji
(napuštenog 1839., kako je mislio). Upalio je svjetlo i sjeo za stol, ali ustanovio je da se ne
može koncentrirati. Nakon što ga je konobarica ukorila – ili se njemu činilo da ga je ukorila – nije više mogao jesti niti uživati u kavi. Odlučio je izići u šetnju da se smiri.
Ali umjesto da hoda sam kao i obično, pozdravljajući prolaznike i razmjenjujući s njima
nekoliko riječi, uhvatio se kako mu riječi naviru kao erupcija vulkana. Čim bi ga netko upitao
kako je jutros, počeo bi, sasvim nesvojstveno sebi, čak sramotno, nabrajati svoje jade, a kao i
konobarica, i ti su ljudi imali svojeg posla i kimali su i premještali se s noge na nogu i
ispričavali da se izvuku. Jutro nije zatoplilo onako kako bi obično zatoplila maglovita
jesenska jutra; jakna mu nije bila dovoljno topla pa je potražio zaklon u dućanu.
Oni koji su ga najduže poznavali najviše su se snebivali. Uvijek je bio suzdržan – pristojan gospodin, mislima u nekom drugom vremenu, njegova uljudnost uglađena isprika za
povlašteni položaj (što je bilo pomalo smiješno, jer su povlastice postojale uglavnom tek u
uspomenama, ne baš očite ostalima). On je valjda bio posljednji koji će kukati nad nepravdom
ili tražiti sućut – nije to radio ni kad mu je umrla žena, čak ni kad mu je umrla kći – a sad
odjednom, vadi neko pismo, pita nije li sramotno kako mu taj tip neprestano izvlači novac, a k
tome se sad, kad se još jednom sažalio nad njim, udružio s njegovom domaćicom da mu
ukrade namještaj. Neki su shvatili da govori o vlastitom namještaju – mislili su da je starac
ostao bez kreveta i stolice. Savjetovali su mu da ide na policiju. “Nema vajde, nema od toga
vajde”, rekao je. “Kako ćeš iscijediti vodu iz kamena?” Ušao je u postolarsku radionicu i pozdravio Hermana Schultza. “Sjećaš se onih visokih cipela na kojima si mi promijenio potplate, onih iz Engleske?
Popravio si mi ih prije četiri ili pet godina.” Radionica je bila poput špilje, sa žaruljama pod zaslonima što su visjeli nad različitim
radnim površinama. Ventilacija je bila užasna, ali muževni mirisi ljepila i kože, i laštila za
cipele, i svježe izrezanih pustenih uložaka, i trulih starih uložaka – godili su gospodinu
McCauleyu. Ovdje se njegov susjed Herman Shultz, boležljivo žut majstor s naočalama,
savijenih ramena grbio nad poslom u svim godišnjim dobima – zakucavao željezne čavle i
zakovice i opasno zakrivljenim nožem krojio željene oblike iz kože. Pust je rezala neka vrsta
minijaturne cirkularne pile. Osovine su hučale, brusna je traka strugala, brusilica na vrhu alata
zujala prodorno poput mehaničkog kukca, a šivaća mašina probadala je kožu u revnom
industrijskom ritmu. Sve te zvukove i mirise i precizne radnje gospodin McCauley poznavao
je godinama, ali nikad ih nije točno identificirao niti o njima razmišljao. Herman se, u
pocrnjeloj kožnatoj pregači i s čizmom na jednoj ruci, uspravio, nasmiješio, kimnuo i
gospodin McCauley vidio je cijeli njegov vijek u toj špilji. Htio mu je izraziti sućut ili
divljenje ili nešto više od toga, što nije razumio. “Da, sjećam se”, rekao je Herman. “Bile su to lijepe cipele.”
“Kvalitetne. Znaš da sam ih kupio na bračnom putovanju. Kupio sam ih u Engleskoj. Više
se ne sjećam gdje, ali ne u Londonu.”
“Sjećam se da si mi to pričao.”
“Jako si ih dobro popravio. I dalje me dobro služe. Svaka čast, Hermane. Dobro radiš.
Radiš pošteno.”
“Dobro je to.” Herman je bacio brzi pogled na čizmu nataknutu na ruci. McCauley je znao
da se čovjek želi vratiti poslu, ali nije ga mogao pustiti. “Upravo sam doživio nešto što mi je otvorilo oči. Šok.”
“Ma hajde.” Starac je izvadio pismo i stao čitati odlomke naglas, povremeno to prekidajući sumornim
smijehom.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*