Osim pedeset dolara koji su mu uplaćeni prije gotovo dvije godine

Razmišljao je o tome da doda: “Nisam takva budala kakvom me očito smatraš”, ali
odlučio je ipak da neće jer bi tako otkrio koliko je razdražen, a možda i svoju slabost.
I gledaj sad. Taj tip ga je preduhitrio i uvukao Johannu u svoju igru – taj će uvijek znati
pridobiti žene – i dokopao se i namještaja i čeka. Ona je sama platila špediciju, rekao mu je
otpremnik. Napadni moderni komadi od javorova drva bili su precijenjeni i u dosadašnjim
pogodbama i neće im donijeti mnogo, posebno kad se uračuna koliko je stajao željeznički
prijevoz. Da su bili lukaviji, jednostavno bi uzeli nešto iz kuće, jedan od starih kredenaca ili
salonski kauč preneudoban za sjedenje, namještaj izrađen i kupljen u prošlom stoljeću. To bi,
naravno, bila čista krađa. Ali ni ovo što su izveli nije daleko od krađe.
Otišao je u krevet s odlukom da će ih tužiti.
Probudio se sam u kući, bez mirisa kave ili doručka iz kuhinje – umjesto toga, u zraku je
još vonjalo na zagorjeli lonac. Jesenska studen zavukla se u sve puste sobe visokih stropova.
Sinoć je bilo toplo kao i prethodnih večeri – nisu još palili peć, a kad ju je gospodin McCauley
upalio, s vrućim zrakom zastrujao je i zapah podrumske vlage, plijesni, zemlje i raspadanja.
Oprao se i polako odjenuo, rastreseno zastajkujući, i namazao si maslac od kikirikija na kruh
za doručak. Pripadao je generaciji u kojoj su postojali muškarci za koje se govorilo da ne
znaju čak ni vodu zakipjeti, a on je bio jedan od njih. Pogledao je kroz prozore na pročelju i
vidio kako stabla na drugoj strani trkaće staze guta jutarnja magla, koja kao da se približavala,
a ne povlačila, kao što bi trebala u ovo doba, preko staze. Učinilo mu se da u magli vidi kako
se uzdižu zgrade starog velesajma – neugledne, prostrane zgradurine, nalik golemim
skladištima. Godinama i godinama su stajale neiskorištene – sve vrijeme rata – i zaboravio je
što se s njima na kraju dogodilo. Jesu li ih srušili ili su se same srušile? Gnušao se utrka koje
su se sad održavale, gomila i megafona, i ilegalnog pića, i razornih urlika ljetnih nedjelja. Kad
je na to mislio, sjetio se i svoje jadne curice Marcelle, kako sjedi na stubama verande i doziva
školske prijatelje, sad odrasle, koji izlaze iz parkiranih automobila i žure na utrke. Kako je
bila uzbuđena, kako se veselila što se vratila u mjesto, grlila ljude tako snažno da ih je
podizala s tla, kako je pričala sto na sat klepećući o danima djetinjstva i o tome kako joj svi
nedostaju. Rekla je da u njezinom životu nije savršeno samo to što joj nedostaje muž, Ken,
koji je zbog posla ostao na zapadu.
Izlazila je pred kuću u svilenoj pidžami, neuredne, nepočešljane plavo obojene kose.
Ruke i noge su joj bile mršave, ali lice joj je bilo nekako podbuhlo, a boja za koju je tvrdila da
je preplanulost djelovala je bolesno smeđe i nije bila od sunca. Možda žutica.
Dijete je ostajalo u kući i gledalo televiziju – nedjeljne crtiće, za koje je sigurno bilo
preveliko.
Nije mogao odrediti što ne valja ni biti siguran da nešto ne valja. Marcelle je otišla u
London obaviti neki ženski zahvat i umrla je u bolnici. Kad je nazvao njezinog muža da mu to
kaže, Ken Boudreau je rekao: “Što je uzela?” Da je Marcellina majka još bila živa, bi li sve bilo drukčije? Činjenica je da je njezina
majka, dok je bila živa, bila jednako izgubljena kao i on. Sjedila je u kuhinji i plakala dok se
njihova kći tinejdžerica, zaključana u sobi, pentrala kroz prozor i spuštala niz krov verande, a
dolje su je čekali automobili puni dečki.
Kuću je ispunio osjećaj bešćutne napuštenosti, prevare. On i žena sigurno su bili blagi
roditelji, ali Marcelle ih je dotjerala do zida. Kad je pobjegla od kuće s avijatičarom, nadali su
se da će biti dobro, napokon. Prema njima dvoma bili su velikodušni kao da su najpristojniji
mladi par. Ali sve se raspalo. Bio je velikodušan i prema Johanni Perry, a gle kako se sad i
ona okrenula protiv njega.
Otpješačio je do grada i otišao u hotel na doručak. Konobarica mu je rekla: “Poranili ste jutros.”
I dok mu je još točila kavu, stao joj je pričati o tome kako ga je domaćica ostavila bez
riječi upozorenja ili provokacije, ne samo da je napustila posao bez otkaznog roka nego je i uzela
gomilu namještaja koji je pripadao njegovoj kćeri.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*