Kad je sve ostalo iskoristio i potrošio, obrati se meni

Nekoliko stotina samo dok ne stanem na noge. Moli me i preklinje, a cijelo vrijeme
šuruje s mojom domaćicom. Jesi to znao? Ukrala mi je puno skladište namještaja i otišla s
njim nekamo na zapad. Prst i nokat, njih dvoje. I to mi je hvala od čovjeka kojeg sam izvukao
ni sam ne znam koliko puta. I nikad mi nije vratio ni penija. Ne, ne, moram biti pošten i reći
da mi je vratio pedeset dolara. Pedeset od stotina i stotina dolara. Tisuća. Bio je u zra- koplovstvu u ratu, znaš. Ti niski ljudi su često išli u avijatičare. I šepirili se okolo jer su valjda
mislili da su junaci. No, možda ne bih to smio reći, ali mislim da je neke od tih dečki rat
pokvario, nikad se nisu prilagodili mirnodopskom životu. Ali to nije nikakva isprika. Je li
tako? Ne mogu mu dovijeka opraštati zato što je bio u ratu.”
“Ne možeš.”
“Znao sam da mu se ne smije vjerovati čim sam ga upoznao. To je zbilja čudno. Znao
sam, a opet sam mu dopustio da me izmuze. Ima takvih ljudi. Sažale ti se već zato što su takvi
prevaranti. Našao sam mu posao u osiguranju tamo na zapadu, povukao sam neke veze.
Naravno da je zaribao stvar. Niškoristi. Ima ih koji su jednostavno takvi.”
“Dobro kažeš.” Gospođa Shultz nije bila taj dan u radionici. Obično je stajala za pultom, preuzimala
cipele na popravak i pokazivala ih mužu te izvještavala što je rekao, pisala potvrde i
naplaćivala kad je vraćala obnovljene cipele vlasnicima. Gospodin McCauley sjetio se da je
ljetos išla na neku operaciju. “Žena ti danas nije tu? Je li dobro?”
“Htjela se danas malo odmoriti. Mala mi je došla pomoći.” Herman Shultz kimnuo je
pogledavši prema policama desno od pulta, gdje su stajale izložene popravljene cipele.
Gospodin McCauley se okrenuo i ugledao Edith, kćer, koju nije primijetio kad je ušao.
Djetinje mršava djevojka ravne crne kose, leđima okrenuta prema njemu, preslagivala je
cipele. Tako je isto nekako neprimjetno ulazila i izlazila iz vidnog polja kad je dolazila k
njima kao Sabithina prijateljica. Nikad joj nisi pošteno vidio lice. “Sad ćeš ti pomagati ocu?” rekao je gospodin McCauley. “Škola je gotova?”
“Danas je subota”, rekla je Edith i napola se okrenula s jedva primjetnim smiješkom. “Bome je. Ajde, lijepo je da pomažeš ocu. Trebaš paziti svoje roditelje. Dosta su rintali i
mučili se i čestiti su ljudi.” Tonom isprike, kao da zna da propovijeda, gospodin McCauley je
rekao: “Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude…” Edith je rekla nešto tako da on ne čuje. Rekla je: “… u postolarskoj radionici.”
“Zadržavam vas, smetam”, tužno je rekao gospodin McCauley. “Imate posla.”
“Nema potrebe da budeš sarkastična”, rekao je Edithin otac kad je starac otišao.
Za večerom je ispričao Edithinoj majci sve o gospodinu McCauleyu. “Nije svoj”, rekao je. “Nešto ga je spopalo.”
“Možda je imao mali moždani udar”, rekla je. Nakon operacije – izvadili su joj žučni
kamenac – govorila je znalački i sa spokojnim zadovoljstvom o bolestima drugih.
Sad kad Sabithe više nije bilo, kad je iščeznula u drugoj vrsti života koja kao da joj je
oduvijek bila namijenjena, Edith je ponovno postala ista kakva je bila prije no što se pojavila
Sabitha. Starmala, marljiva, kritična. Nakon tri tjedna u srednjoj školi, znala je da će biti vrlo
dobra u svim novim predmetima – latinskom, algebri, engleskoj književnosti. Vjerovala je da
će njezinu pamet zapaziti i hvaliti i da će joj se otvoriti važna budućnost. Prošlogodišnja
budalaština sa Sabithom padala je u zaborav.
A ipak, kad god je pomislila kako se Johanna otputila na zapad, proželi bi je ledeni srsi iz
prošlosti i opasno je zvonilo na uzbunu. Trudila se sve to potisnuti, ali nije išlo.
Čim je oprala suđe, otišla je u svoju sobu s knjigom koju su im zadali za lektiru, Davidom
Copperfieldom.
Kao dijete nije nikad doživjela ništa gore od mlakog prijekora roditelja – starih roditelja
za dijete njezinih godina, pa se govorilo da je zbog toga takva kakva je – ali savršeno je
razumjela Davida i njegovu nesretnu situaciju.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*